Bilo je to jedno od onih rano-popodnevnih sati u dispanzeru kada se dezinfekcija i ustajala kafa spoje u jedan jedini, neizbežni bolnički miris. Tišina je već počela da se skuplja po ćoškovima, ona ista koja prethodi poslednjem naletu pacijentkinja. Sedeo sam u ordinaciji, gledao u rezultate poslednjeg brisa i razmišljao kako je medicina, u suštini, dugačak niz tuđih problema koje pokušavaš da ne poneseš kući, mada ti se uvek neki uvuče za večeru.
Vrata se otvoriše bez kucanja.
Onako kako ne ulaze ljudi, nego interventne jedinice. A na pragu: sto kila mase, fascikla pod miškom i izraz čoveka koji je upravo izgubio spor sa univerzumom.
Milisav.
Dobra duša, dao bi ti i hleb iz usta. Ali što se tiče logike, Milisav je ona olovka koja uvek završi izgrickana i bez grafita.
„Doktore, Bankoviću, spasavaj, ako boga znaš, ubi me nepravda!“ izgovori u jednom dahu i sruči se na stolicu preko puta mene tako da je i sto zadrhtao.
Ne skidajući naočare, nastavih da gledam papir.
„Polako, Milisave. Udahni. Nisi valjda opet pomešao lekove za pritisak sa onim čudima za potenciju što si kupovao na pijaci?“
„Ma kakav pritisak, kakva potencija! Gledaj ovo!“
Tresnu na sto izgužvanu, ali očigledno brižljivo čuvanu uplatnicu. Kao dokazni materijal. Ili relikviju.
„Vidiš li cifru? Tri i po hiljade evra, doktore. Privatna klinika. ‘Mentor’ silikoni. Visoki profil. Da se vide iz svemira. Ja platio. Ja, Milisav, rođenim rukama zaradio. Dugoročna investicija!“
Podigoh papir. Pisalo je jasno: Usluga estetske hirurgije – augmentacija.
„Lepo, Milisave. Filantropija, nema šta. Ali ja sam ginekolog, nisi pogrešio sprat, ali si omašio temu. Šta je problem?“
Pogleda me kao da sam ga lično izdao.
„Ostavila me! Pre mesec dana! Spakovala se, pokupila te svoje nove atribute i otišla kod onog električara iz Borče 3! Onog što mu je vrhunac tehnike kad prespoji osigurač licnom! A moje investicione jedinice otišle s njom!“
Zavalih se u stolicu. Osetih kako mi profesionalni gard polako klizi niz leđa.
„Milisave, čim si ti to platio, to je postalo njeno. Kao kaput. Samo što ovaj ne može da okači na čiviluk kad ode.“
„E, tu te čekam, doktore!“ ozari se i nagne preko stola, kao da upravo počinje glavna rasprava. „Ti si stručnjak. Pišeš knjige. Razumeš mehaniku. Treba mi potvrda. Da je to ulaganje u tuđa osnovna sredstva. Hoću da je tužim za neosnovano bogaćenje! Pa to je otimačina! Ona sad te moje silikone koristi sa drugim čovekom!“
Zastade, pa doda ozbiljno:
„Je l’ može to nekako da se čipuje? Kao pas? Da mi telefon pišti kad napusti opštinu? Da znam gde mi se kapital kreće?“
Tu sam pukao.
Prvo tiho. Onda više nisam mogao da stanem.
Smeh me preseče, onaj koji ide iz stomaka i briše granicu između pristojnosti i istine. Milisav me gledao bledo, skoro uvređeno, kao čovek koji je došao po pravdu, a dobio komediju.
„Milisave, ljudino… ti si genije. Amortizacija dekoltea, to ni Švajcarci nisu uveli u sistem. Slušaj, da si te pare stavio u akcije, sad bi mirno spavao. Akcije te ne ostavljaju zbog električara. I dividendu daju na vreme.“
„Ma kakva berza, doktore! Daj nešto konkretno! Medicinski! Da je sateram u ćošak!“
Obrisah suze, saberem se koliko-toliko i potapšah ga po ramenu.
„Vidi ovako. Zakonski nemaš ništa. Onog trenutka kad je hirurg odložio skalpel, ti si prestao da budeš vlasnik. Tu si gde si.“
Zastadoh. Malo zbog efekta, malo jer sam uživao u sopstvenoj ideji.
„Ali, pošto si ti moj drugar, imam predlog. Nešto što nijedan advokat neće smisliti.“
Nagnu se bliže. Pretvorio se u uho.
„Nemoj da tražiš pare nazad. Sud će te odbiti, a advokati će ti uzeti i ono malo što ti je ostalo. Traži nešto što ima logike. Ti si, jelte, jedini finansijer materijalnih dobara ugrađenih u nju.“
Još jedna kratka pauza.
„Traži pravo na posetu.“
Treptaj.
„Jednom nedeljno. Pola sata. Uz kafu. Bez dodirivanja, samo uvid u stanje portfolija.“
Sekund tišine.
A onda prasnusmo u smeh obojica.
U medicini vidiš svašta.
Ali amortizaciju dekoltea retko.
