Dragi moji, Ja, Dr Banković, sedim i pitam se: gde je nestao zdrav razum i kuda ide ovaj svet?
Gledam Instagram i vidim svet u žutoj kesi, dok jedni kupuju zdravlje na mililitar, drugi se bore da udahnu bez aparata. Gde smo to promašili skretanje?
Sve pršti od nekog “unutrašnjeg sjaja”. Jedna ruka na volanu auta koji vredi kao zgrada, na drugoj sat skuplji od garsonjere u Pirotu, a iznad svega visi kesa. Ne ona koju mi kačimo kad je čovek stvarno loše, nego neka “Gold Bag”, da svetli, da se vidi, da se zna.
Ispade da je danas moderno biti bolestan, ali samo ako to lepo izgleda na slici.
Nekad smo infuziju davali kad čovek ne može da stoji. Danas, ako nemaš braunilu i #detox, kao da nisi ni bio živ.
Uđem ja tako na te wellness portale i imam utisak da sam omašio medicinu i završio u naučnoj fantastici. Glutation se prodaje kao da je tečni dijamant. Očisti jetru, prosvetli auru, resetuj život za 45 minuta.
A ja računam u sebi, za te pare mogla si pola pijace da kupiš. Brokoli, beli luk, da nahraniš pola familije i jetru dovedeš u red. Ali ne. To smrdi, to nije glamur. Ne ide beli luk uz skupu torbu. Mora igla, mora cevčica, mora da izgleda sterilno i skupo.
Onda dolazimo do sledećeg nivoa ludila.
Peptidi.
Ljudi naručuju prahove sa interneta, mešaju po kuhinji između ručka i serije, pa se bockaju u stomak kao da su na specijalizaciji iz endokrinologije. Nadaju se čudu preko noći.
A u stvari dobiju ono što ja zovem “Triple G efekat”:
izgube kilograme, izgube razum i izgube novac.
Ubrzaju organizam kao da su ubacili nitro u motor koji jedva radi, pa se posle čude što nešto “štuca”, peče, probada.
I sad da budemo jasni, postoji granica.
Jer nisu svi isti.
Postoje oni koji tu infuziju primaju jer moraju. Moji pacijenti. Ljudi koji su prošli kroz hemoterapiju, kroz pakao. Njima to nije luksuz. Njima je to pokušaj da ustanu iz kreveta, da pojedu nešto bez metalnog ukusa u ustima, da izdrže još jedan dan.
Njima ne zameram ništa. Njima je to pomoć.
Ali ovi drugi, ovi što “detoksiraju” skupo vino i neprospavanu noć, e tu već imam šta da kažem.
Znate koja je najveća fora u tim fensi klinikama?
Vitamin B2.
Sve ostalo u kesi je providno, bezbojno. Ako bi dobili čistu infuziju, pola njih bi reklo “šta sam ja ovo platio”.
Ali kad ubaciš B kompleks i kesa postane fluorescentno žuta, e onda je to nauka. Ako svetli, mora da radi.
A tek kasnije, kad odu u toalet i vide “radioaktivnu” boju, nastaje oduševljenje:
“Eto, izlaze toksini!”
Ne izlaze toksini, dragi moji.
Izlazi višak vitamina. I vaš novac zajedno s njim.
Posebna kategorija su estradni umetnici.
Dođu pred nastup, iscrpljeni, bez glasa, bez snage i traže uskrsnuće, ne terapiju. U tu “žutu vodu” se doda malo deksametazona i odjednom preporod.
Glas se vrati, energija skoči, scena gori.
Hoće “nitro” u venu, pa se posle češu tamo gde sunce ne sija dok ih prži fosfat iz deksona, a sestra im kaže da je to “otvaranje čakri”.
A istina je, dragi moji, mnogo prizemnija.
To vas ne dodiruje nikakva kosmička sila, nego vas prži čista hemija jer vam je taj fosfat iz leka naglo udario u nerve “tamo dole” pošto infuzija ide prebrzo.
Obična neželjena reakcija na brzinu.
Ali ko bi još u wellness centru hteo da čuje reč “neželjeno”.
Lakše je prodati priču o čakrama nego o tome da ti je hemija spržila perineum na pola minuta.
A sutradan, olupina.
Ali nema veze. Tezga je odrađena, storiji su okačeni.
Onda imamo menadžere. Ljudi koji žive na kafi, stresu i telefonu.
Za njih je infuzija kao “factory reset”.
Dođu na NAD+, sednu, trpe ono stezanje u grudima i misle da su kupili novu verziju sebe.
A ja gledam i mislim, prijatelju, više bi ti pomoglo da prespavaš jednu noć i ugasiš telefon. Ali to je džabe, a ovo košta, pa ima veću vrednost u glavi.
I na kraju, influenserke.
Za njih infuzija nije terapija, nego aksesoar. Bitno je da se braunila slaže uz nokte i da svetlo u ordinaciji radi posao.
Šta je u kesi, potpuno nebitno.
To bockanje u venu za njih je isto kao nadogradnja trepavica.
A rizici? Infekcije? Upale vena?
To ne staje u kadar.
Gledam sve to i pitam se gde smo stigli.
Bežimo od zdravlja koje traži san, kretanje i malo discipline, jer to nije glamur.
A jurimo ono koje svetli, košta i može da se okači na storiju.
Zamislite, ljudi plaćaju stotine evra da bi im urin svetleo kao noćni klub. A ja sedim i mislim: za te pare mogli ste da nahranite pola grada i još vam ostane za brokoli.
Ali dobro.
Dok god ima onih koji veruju da se zdravlje meri u mililitrima iz žute kese, ja ću imati o čemu da pričam. Samo se nadam da će meni i dalje biti dovoljni voda, kafa i malo razuma.
